Poznate su vam djetetove oči koje iskre dok pričaju o malom pužu, školjki, jesenjem listu ili staklenoj špekuli?

Kad otvore svoj mali dlan, sakriveno „blago“ postaje kovčežić priča, pjesama i igara.

Prepoznati spontani poticaj djeteta, pravo je blago!

Odjednom sve krene, u svima nama se pokrene.

Čuđenju i učenju nikad kraja! Sve što je na dobrobit i rast znanja djeteta tu se rađa i spaja!

Nizovi spontanih aktivnosti koje osmisle mudre male glave umnožavaju se, rastu, prerastaju očekivano. Začuđuju! Oduševljavaju!

Tako je i ova „dječja  priča“ započela još početkom jeseni…i traje, traje, traje, i sve više spoznaja nosi i znanja nam daje!

Šumu dovesti u vrtić i nije teško bilo.

Potrebno je nekoliko grana, nešto papira i čvrsto ljepilo!

Lišće nam pred vrata vjetar donese,

a za uzvrat našu pjesmu „Ide jesen“ tko zna kamo-odnese!

Dječji koraci vole šuškanje naše šume,

pa ponekad i prošeću njome!

Opipaj koru drveća, prepoznaj i imenuj gljivu, prebroji godove i pronađi žir.

Dodirni mahovinu! Kako je samo mekana!

A kad tete kažu : „Psssst, slušajmo, djeco, tišinu!“

Pjevaju samo ptice i svuda je predivni mir!

U mali naš brlog u vrtićkom „kutu“ stavit ćemo šareni šuškavi list,

na pod prostrijeti veliki papir pa nek’ dalje odradi svoj posao u rukama djeteta mali kist!

Usput sve što jesen nam dala prebrojati smo znali, u skupove sve sortirali, pogađali prvi i zadnji glas svega oko nas!

Na kraju, naravno da čujemo i  jeku, pjevali u sav glas!

Zagrliti jesen treba, da ne ostane sama,

toliko nam obilja donijela, pa nek’ ostane još bar malo među nama!

Az ősz ölelésében!