„Prvi zapisi o pripremi kruha potječu iz Babilona 2600 g. p.n.e., a pravi početak pekarstva datira iz 13. st. p.n.e. u Egiptu gdje su zrna žitarica usitnjavali, miješali s vodom i dobivenu kašu su sušili iznad vatre. Od davnina su osnovni sastojci za zamjes kruha brašno, voda, med ili šećer, sol i predtijesto” (Hrvatsko biološko društvo, Klara Đukes, Istraživački rad za natjecanje iz biologije, travanj, 2014.)

Od zrna do kruha. Sve o tome naša djeca znaju. Jer uz plodna polja prekodravskih ravnica odrastaju!

U Danima zahvalnosti za plodove zemlje, kruhu se posebno pridaje veliki značaj. Kruh nije samo hrana, on je i simbol. Tko ima kruha, nije gladan. Uz kruh koji dobivamo svojim radom, tu je i kruh života koji blagujemo u hostiji.

U sklopu niza ovotjednih aktivnosti naš „krušni dan“ veselim osmjesima bio je okupan.

Promatranje bubrenja kvasca, dozrijevanje, fermentacija, dizanje tijesta, mirisanje, miješenje, miješenje, miješenje! Aktivni pivski kvasac ili tijesto? Odlučujemo se uz tetu Andreu za ovo prvo.

Bijeli, polubijeli, crni, raženi, kruh sa sjemenkama, kukuruzni, integralni ili možda ipak miješani?

Odlučujemo se za ovaj prvi!

Aktivni suhi kvasac, krem kvasac? Pekarski svježi? Pekarski suhi? Brzorastući kvasac ili možda kvaščeve pahuljice?

I ovdje se odlučujemo za ovaj prvi!

Kad ćemo ga blagovati??? Trebamo ga tek zamijesiti, pa čekati, čekati i čekati! Možda malo svježeg tijesta (dok teta ne vidi). Nije loše! Mljac!

Sobom se ori vesela pjesma malih pekara! I dok tako mijesimo, pletemo pletenice i perece, važemo brašno, sve male kruščiće stavljamo u kalupe za pečenje. U pećnicu! Već miriše! Ispekla ga teta Nada!

U Danima zahvalnosti zahvaljujemo Gospodinu na svim plodovima zemlje koje smo primili, ali danas posebno na – kruhu!

O KRUHU JE RIJEČ

Kad dirnem: kruh,

pomislim prvo na zemlju, široku, duboku, uzorno uzoranu.

Zatim slutim, grubo izbrazdane, dlanove ratara u čijim se, znojnim šakama, zrno sa

zrnom sljubljuje znajući, da će svako, u drugoj brazdi nestati;

vjerujući, da će se, nakon smrti, ponovno jednom sastati u nekom bijelom mlinu.

Za kruh, koji tako jednostavno, svakoga dana dodirujem, toliko toga treba

s neba, iz zemlje i od čovjeka.

Da bismo kruha imali, potrebna je kratka jesenja šetnja sunca nad usnulim

oranicama, potrebna su maglovita jutra i kiše obilne, koje potope davne staze

među poljima.

I zime ciče, dio su priče o kruhu što raste u njedrima smrznute zemlje

pod toplom bundom snijega.

Da bismo kruha imali, snjegovi moraju okopniti, sunce ojačati,

vode se povući,

da bi, iz srca, bivšega, zrna, zeleno proklijalo.

Pa rast. Pa rast. Do gležnja, ispod koljena, preko koljena, do pasa.

Stabljika.

Na vrhu klas.

Stabljika do stabljike. I svaka s krunom zlatnom na vrhu.

Žitno zeleno more urešeno crvenim makovima.

Kad kažem, kruh, toliko toga treba izreći između sjetve i žetve.

Izreći hvalu rataru, sijaču, koscu, mlinaru, pekaru.

I ptici koja nije pozobala zrnje u brazdama.

Kruh je veliko dijeljenje:

Od jednog zrna, stotine zrna u klasu.

Od tisuću tisuća, između žrvnjeva, milijuni bijelih čestica bijeloga, sipkoga, brašna.

Čudi li ikog što Hrvati brašno još nazivlju muka?

Dodirujem kruh, ćuteći sve ovo rečeno, od zrna u crnoj brazdi,

do kriške u košarici na stolu.

Kruh naš jučerašnji.

Kruh naš današnji.

kruh crni, bijeli, polubijeli,

okrugli, niski, visoki,

pereci, slanci, žemlje,

pšenični, kukuruzni, zobeni, raženi,

toliko željen,

i sanjan

tako poželjan,

tražen.

Kruh, miomirisan, izjutra, namiriši, najslađim mirisom, gradske ulice,

a sjetan, divan miris kruha, iz bakine ili mamine pećnice.

Kruh je blagoslov stola.

Najslađe su kriške koje, s nekim, dijelimo,

najveći mu je blagoslov kada ga, srcem, dajemo onima koji ga samo sanjaju.

Molimo za kruh svagdašnji da bismo ga imali koliko trebamo, a dijeleći

s onima koji ga nemaju, da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.

Kruh je uistinu dobar.

Pa budimo i mi dobri kao kruh, prema svima, oko sebe.

O kruhu je riječ – recitacija