Naša ovotjedna priča započela je jabukama u tri boje – crvenoj, žutoj i zelenoj. Uz razvrstavanje po boji te istovremenim usvajanjem boja i pridruživanjem istih plodova, djeca su se okušala i u bojanju velike jabuke unutar zadanih okvira. Bio je to i prvi susret s flomasterima pa je Alina odlučila istražiti njihove mogućnosti i malo izvan papira jer ako  jabuka može biti crvena, zašto ne bi bila i ruka? Posebno uzbudljiva bila je potraga za jabukama na podu među mnoštvom raznolikih jesenskih plodova. Toma je pritom imao dvostruki zadatak – pažljivo hodati, paziti da ne stane na neki plod i istovremeno uživati i u šarenilu i u oblicima oko sebe. Gabriel je, pak, pokazao znatiželju i za ostale plodove, pa je često pitao tetu: „Što je to?”, jer jesen je puna malih otkrića, a svako novo pitanje prilika je za učenje. A onda smo se okušali u nečemu sasvim novom – slikanju na prijanjajućoj foliji omotanoj oko okrenutog stola. Dok su boje klizile po foliji, Miji baš ništa nije bilo jasno. Pa od kad se to smije bojati namještaj? Trebalo je malo vremena da shvati kako je ovoga puta upravo stol postao naše veliko slikarsko platno.

Upoznali smo i jednog neobičnog stanara jabuke – malog prstića crvića koji se rado skriva u sočnom plodu. Ni tu nije bio kraj našim aktivnostima. Čekalo nas je kotrljanje velike jabuke, odnosno pilates-lopte, koje nas je dobro umorilo i kao da nam uzelo i posljednji atom snage. No, nakon toliko truda zaslužili smo slatku nagradu – poslasticu koju smo sami pripremili. A što je bilo teže: strpljivo čekati svoj red kako bismo zagrabili sastojke i dodali ih u smjesu ili dočekati da se kolač ispeče? To čekanje najveći je izazov! I tako smo uzevši u obzir sve aspekte dječjeg razvoja proveli još jedan bogat, sadržajan tjedan. Pjesma? Ma naravno! „Kuma Anka“ i „Jabučice crvena“ baš znaju podići atmosferu.