Svjetski dan kravate Iskrice su provele u društvu tete Sanele i njenih dviju prijateljica, tj. dviju šivaćih mašina.

Nakon upoznavanja sa šivaćim priborom: metar (obavezno stoji oko vrata da uvijek znamo gdje je), škare (režu samo tkaninu i ni slučajno nešto drugo da ne bi bilo povišenih tonova), kreda, igle ( različitih veličina, ali sve bodu jakooo), kvačice za tkaninu (špangice za majice, nekako nam se činio boljim nazivom) i sl., naveliko smo se primili posla. Kravatu je trebalo opcrtati, a potom vrlo precizno izrezati. Koncentracija je itekako morala biti prisutna jer na svako tetino „stisni“ ili „stani“ trebalo je pokretati naše prijateljice odnosno mašine.  (Toliko smo se stopili i sprijateljili s njima da ih sad već i mi zovemo našim prijateljicama). A tek strpljivost pri čekanju na red, poneke je itekako „izula iz cipela“. Nit svađe nit guranja, samo tišina i pozorno praćenje danih naloga.

Mlađe Iskrice našle su se u nešto lakšem izazovu – bojanje kravate, a da ne pređeš granicu (obojat unutar linija).

Pri kratkom predahu poslušali smo i priču o povijesti kravate kao hrvatskom izumu koji je nekad služio vojnicima kao zaštita za vrat od ozljeda ili vremenskih neprilika, a danas je koristi pretežno muška populacija za posebne prilike. Ideja da svežemo kravatu oko vrtića kao oko pulske Arene činila se vrlo primamljivom i poneke je natjerala na promišljanja o realizaciji.

Molim? Pitate što ćemo s kravatama.  E sad budite vi strpljivi!