U sasvim neplaniranoj šetnji jednog listopadskog jutra našli smo se ispred poznatog Golskog restorana. “Idemo na pizzu?”, pitala su djeca, a nakon odgojiteljičinog odgovora kako nemamo novaca nije uslijedilo razočaranje nego poduzetan duh. Djeca su krenula smišljati kako bismo mogli zaraditi novac. Rafael je prvi izgovorio ono što su mnogi pomislili – mogli bismo skupljati i prodavati boce.

Ne gubeći ni trena, obavijestili smo roditelje o našoj ideji i, kao ni nikad do sad, nisu nas razočarali. Podržali su našu ideju i pomogli nam u sakupljanju boca.

Prvih 180 boca nosili smo na prodaju po kiši i shvatili da se do novca doista ne dolazi tako lako. Ipak, malo muke rezultiralo je još većim oduševljenjem kad smo u rukama držali svoj prvi zarađeni novac.

Nismo imali dovoljno za pizzu, ali bili smo strpljivi.

I uskoro se strpljenje isplatilo.

Zaradili smo dovoljno novca za pizzu, i krumpiriće, i sok, i zadnji dan vrtića odlučili smo otići na svoj “Božićni domjenak”. Dok smo hodali do odredišta, prisjećali smo se dana kad je zajednički odlazak na pizzu bio tek pusta želja. Ponosu nije bilo kraja.

Ovim putem želimo zahvaliti svima koji su nam pomogli u našem naumu da zaradimo za pizzu i pritom naučimo puno toga o novcu, strpljenju i marljivom radu.