Tko je sv. Terezija? Što radi? Kako izgleda? Poznajemo li je? Gdje je?

U jutru, kada tek ostavljamo san na pragu svojih kuća i tihim koracima ulazimo u drage prostore našeg djetinjstva, naš vrtić, Ona je već kod stola čekala. S ružama u rukama i prigljenim raspelom.

U staklenki prepunoj latica ruža koje smo neki dan stavili u naš mali mirisni vodeni herbarij,  baršunaste latice otpustile šarenilo duginih boja. Od najnježnije roza do nijanse neba boje vanilije. Mirisna pozivnica dobrodošlice svakom djetetu. Prilaze…

Promatramo umjetnički portret i kip Svete Terezije. Nastojimo otkriti i u sebi talenat od Boga nam dan, a ovog jutra uz slikanje i crtanje vezan.

Svaka je drugačija! Dok je promatraju, oslikavaju, crtaju… svako dijete je vidi drugačije. Svetu Tereziju. Tako i treba! Djetetove oči otkrivaju dubinu, a ne samo vanjski izgled.

Razgovaramo. U tišini meditativne klasične duhovne glazbe…djeca stvaraju, pričaju, šapću. Kao da ne žele prekinuti tišinu koja ipak govori. Dogode se ovakvi trenutci. Posebni su. I djeci i nama. Opažaju ih. Djeca vole baš kao i odrasli ove svete tišine. I one govore.

Kiša što vani pada čini tragove na staklu. Neka ih djeca prate prstima po prozoru. Kišni radni listić! Na prozorskim staklima. Tko stvori ovu lijepu kišu? Naš dobri Bog! Pjevamo!

Što su govorili o svetoj Tereziji? Kako je doživljavaju?

Čini se da je djeci često bliskija nego nama odraslima. Oni je gledaju i osjećaju očima srca. Budimo kao djeca!

Roko: „Ja sam se sa sv. Terezijom vozio skupa. Pjevala mi je o ptičicama. Imala je u rukama cvijeće i križ. Pjevala je pjesmu o meni!“

Karla: „Lijepo mi je dok svira ova glazba, teta. Ljepše mi je crtati.“

Mateo: „Ajde, Sveta Terezijo, dođi odmah tu i sjedni kraj mene. Gledaj me!“

Kevin:  „Sveta Terezija je jako vesela danas jer dolazi vikend. Ja pem k meši z bakom starom i bakom Šteficom. Pemo v cirkvu!

Ja tam samo sedim. Dosadno mi je. Skoro sem zaspal. Nemrem pripovedati i popevati, jer onda se velečasni ne bi čul, onda čkomim pak sem skoro zaspal.“

Govorim im dok crtaju i slikaju uz klasičnu duhovnu glazbu i  o Duhu Svetom, trećoj Božanskoj osobi koji je živ i uvijek je uz nas kada Ga zazovemo, isto kao i Oca nebeskog, našu Majku nebesku i Gospodina Isusa Krista.

Roko: „ Ovo oko glave je svjetlo.  Kak si rekla  da se to zove, teta? To ima Isus i Marija. To znači da su sveci. A zakaj je tu ptičica? Ahaaaa to je Duh Sveti, kažeš teta! Budem i Njega pobojao. Ova SvetaTerezija je ko moja Rita. Tak zgleda.“

Karla: „Teta,  a jel se Duh Sveti i sada dođe k nama igrati? Jel dođe i tati i mami? Moj tata dok se ljuti onda viče i ne zove Duha Svetoga da mu pomogne. Budem mu rekla nek Ga zove da mu pomogne. I Isusa nek zove! Nek ne viče i ne ljuti se.“

Karla: „Oni koji su dobri imaju svjetlo oko glave! Sveta Terezija ima svjetlo!

I mi dok smo dobri imamo svjetlo oko glave.  I veliki. Kad nismo dobri , svjetlo ode od nas.“

Pitam djecu jesu li možda kada i gdje vidjeli Svetu Tereziju?

Kevin: „Pak  kaj je ne bi videl? Videl sem Ju. Dok sem išel na mekotu. Vu Sekuline. Tam je stajala na putu i jedva sem ju zaobišel. Dobro da sem Ju videl!

Dok sem vozil na mekotu gnojnicu vidim ja Nju tam stoji, jedva smo Ju zaobišli.“

Pitam dijete,  što je Sveta Terezija tamo radila?

„Joj, joj, teta, teta! Pa došla je pokrstiti mekotu! Da bo zdrava i da se raste i  kaj naraste da divlje svinje ne pojedo! Joj kak smo srditi na te svinje. Čudo naprave na mekoti!

Moja Patricija pozna Svetu Tereziju!“

Karla: „Da, bila je i kod mene. Kupale smo se u bazenu!“

Što bi sada željeli reći Svetoj Tereziji?

Karla: „Čuvaj nas Sveta Terezijo! Da ne budemo bolesni, da ne šmrcamo, da budemo veseli i lijepo se igramo.

Sveta Terezijo, dođi kod mene da  otraga na vrtu naberemo tebi ruže. I papriku i mrkvu i kupusa. Moraš to jesti da budeš zdrava.

Ako dođeš budeš se sa mnom i tatom vozila u kombajnu! Kako budeš vesela!“

Karla: „Sveta Terezijo, pozdravi  na nebu Isusa! Teta, pogledaj ! Dok je sada crtam Ona je tako vesela i sretna. Na nebu pleše! U cipelama od oblaka!“