Komunikacija, jezik i govor nisu sinonimi, no u svakodnevnoj uporabi često ih se upravo tako doživljava. No, važno ih je razlikovati, iako su jedan od drugog gotovo nedjeljivi.

Komunikacija je razmjena obavijesti koja nam je važna za djelovanje na svijet i ljude, predstavlja temelj za usvajanje jezika i govora, a nužna je i za intelektualni razvoj i učenje te socijalizaciju.

Bez potrebe djeteta za komunikacijom s okolinom nema ni razvoja jezika ni govora, barem ne u obliku kakav bi trebao biti da bi ljudi koji okružuju dijete razumjeli što ono želi, treba, poručuje, a ni obrnuto, da bi dijete razumjelo poruke drugih ljudi na najekonomičniji i najprimjereniji način. Male bebe najveći dio svoje prve godine života komuniciraju s okolinom nenamjerno: mršte se, plaču kad se ne osjećaju dobro, guguću, smiju se, zadovoljno meškolje kad su im potrebe zadovoljene. Na odraslima je da tumače i pogađaju znakove. Što su uspješniji u tome, to je komunikacija uspješnija. Razvojem združene pažnje i shvaćanjem da svojim ponašanjem mogu imati utjecaj na druge osobe, počinje namjerna komunikacija s okolinom, a da pri tome dijete još ne izgovara ni jednu riječ.

Jezik je, u užem smislu, komunikacijski sustav sastavljen od znakova i pravila koji se koristi za međusobnu komunikaciju i razmjenu značenja. Možemo govoriti o ekspresivnom jeziku koji se odnosi na sposobnost jezičnog izražavanja, proizvodnju jezika i o receptivnom jeziku koji se s odnosi na sposobnost razumijevanja jezično oblikovanih poruka.

Tijekom eksperimenta škotski kralj James VI je dvoje tek rođene djece poslao u pratnji gluhe i nijeme dadilje na nenastanjen otok, misleći da će tako otkriti od kojeg su jezika potekli svi ostali jezici. Danas nam je jasno da djeca nisu mogla progovoriti niti jednim jezikom ako niti jedan jezik nisu čula u svom okruženju (Kovačević, 1997; prema Vrsaljko i Paleka, 2019:139). Poticajno jezično-komunikacijsko okruženje u vrtiću i kod kuće je ključno za razvoj govora kod djece. Na primjeru navedenog eksperimenta vidimo da dijete svoj govor može razviti jedino ako komunicira s nekim, stoga je bitno komunicirati s djecom i poticati ih na interakciju.

Govor kao optimalna zvučna realizacija oblikovana ritmom rečenica, riječi i slogova je jedan od komunikacijskih i jezičnih alata, i to najčešći i najpoželjniji način primanja i prenošenja informacija. Kad promatramo govor djeteta on ima svoju razvojnu liniju: od vokalizacije do prve riječi, od jednostavnijih glasovnih cjelina do vrlo složenih. Govor nije samo izgovor glasova, on je obilježen i tempom i ritmom. Govor se ogleda i u samoj kvaliteti glasa. Drugačije se doživljava zvonak i čist od hrapavog i promuklog glasa. Neispravan izgovor glasova, ne tečnosti ili jaka promuklost utječu na kvalitetu prijenosa poruke i na njeno razumijevanje. Sugovornik ili slušatelj veću pažnju poklanja načinu na koji je nešto rečeno nego li samom sadržaju.

Kad promatramo razvoj jezika, možemo reći da u dijete može biti u pred jezičnom (predekspresivnom) razdoblju dok ne započne jezično (ekspresivno) razdoblje. Pred jezično razdoblje je ono u kojem dojenče komunicira, ali ne proizvodi jezične strukture. Traje do trenutka pojave prve riječi. Tada započinje jezično (ekspresivno) razdoblje.

Djeca urednog razvoja prvu riječ sa značenjem počinju koristiti u dobi od približno 12 mjeseci, no nije neobično da se prva riječ sa značenjem javi prije navršene prve godine života niti u mjesecima nakon prvog rođendana. Prve riječi su uglavnom mama, tata, baba, ne, da i sl. Dijete u dobi 18 – 24 mjeseca počinje slagati prve rečenice, u dobi od 2,5 godine imenuje stvari iz svakodnevnog života, dok pravilan razgovor razvija do 5,5 starosnih godina. Od četvrte do pete godine uobičajeno je da je dječji glas jasan i rečenice opisne, počinje se služiti gramatikom, a glasove izgovara ispravno osim njih nekoliko koji uglavnom stvaraju manje teškoće kod većine djece, a to su : l, r, č, ć, š, ž, đ, dž. Izgovor se razvija i mijenja sve do devete godine djetetova života. Za zdrav razvoj izgovora glasova ključan je uredan sluh, dobra slušna kontrola, a kasnije dolazi do automatizacije izgovora i govora.

Važno je spomenuti činjenicu da je svako dijete individualno te ga ne treba uspoređivati s vršnjacima niti njegov razvoj uspoređivati sa starijom braćom i sestrama. Ukoliko se na vrijeme utvrdi da postoji odstupanje i djetetu se pruži prikladna podrška, ono će naučiti uspješno  komunicirati na socijalno prihvatljiv način, a neka odstupanja (primjerice, artikulacijski poremećaji) je moguće terapijom  i otkloniti.

Odgojiteljice S.T. i M.S.