Najvažniji posao djeteta jest igra. Usredotočenost koju dijete pokazuje u igri ne može se mjeriti ni s jednom drugom aktivnošću. Ona pobuđuje maštu, kreativnost i znatiželju te obogaćuje djetinjstvo, a djeca kroz nju imaju priliku istraživati sebe, odnose s drugima i svijet koji ih okružuje. Danas je, nažalost, vrijeme igre u velikoj mjeri skraćeno strukturiranim aktivnostima i vremenom koje djeca provode ispred ekrana, iako je uloga igre u dječjem razvoju nenadomjestiva.
Što je zapravo igra? Fenomen igre teško je opisati jednom univerzalnom definicijom. Zbog ovog razloga autori često navode opisne definicije i karakteristike igre. Tako igru karakterizira divergentno razmišljanje (mogućnost odstupanja od uobičajenog, stvaranje novih ideja i rješenja), spontanost i ugoda (Duran, 2001). Ona se odlikuje fleksibilnošću i dijete je više orijentirano na sam proces nego na ishode akcije, intrinzično je motivirana i nema unaprijed određenih pravila, a često sadrži „kao da“ značenje (Gjurković, 2018: 20). Pomoću igre dijete uvježbava svoje nezrele funkcije i sposobnosti, istražuje svijet, prilagođava se društvu i uključuje u nj (Došen Dobud, 2016).
„Razvoj igre je istodobno i razvoj djeteta“ (Došen Dobud, 2016: 21). Dječja igra i razvoj teku paralelno, stoga nam ona mnogo može reći o napretku djeteta i njegovoj spoznajnoj razini razvoja. „S obzirom na djetetov spoznajni razvoj, razvoj koji se odnosi na mentalne procese s pomoću kojih pokušava razumjeti i prilagoditi svijet koji ga okružuje, razlikujemo nekoliko razina igre: funkcionalna, konstruktivna, igra pretvaranja ili simbolička igra te igre s pravilima“ (Gjurković, 2018, str. 20).
Funkcionalna igra razvija se već u prvim mjesecima djetetova života i predstavlja djetetovo uživanje u fizičkim i vokalnim radnjama koje može izvesti. Dijete koristi, isprobava i na taj način razvija i usavršava svoje sposobnosti. Između prvog i trećeg mjeseca ono uvježbava motoričke sheme i igra se glasovima gukanjem i kričanjem (Čudina Obradović i dr., 2004). Uz ispitivanje svojih funkcija dijete može i ne mora ispitivati osobine pojedinog objekta tako da ga baca, trga, hvata, umeće rasteže i slično (Duran, 2001). Ove kretnje same po sebi zabavljaju dijete, ono ih ponavlja i na taj način jača svoju tjelesnu snagu i usavršava nove motoričke vještine.
Konstruktivna igra javlja se oko godine dana i ima za cilj od nečega napraviti nešto. Dijete se služi predmetima s namjerom da nešto stvori (Čudina Obradović i dr., 2004). Primjerice, toranj od drvenih kocaka ili tortu od plastelina. Konstruktivna igra razvija se sa spoznajnim razvojem pa djetetove konstrukcije postaju s vremenom kompleksnije (Gjurković, 2018).
Igra pretvaranja, simbolička igra ili igra „kao da“ je ona u kojoj djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečeg drugog i na taj način prorađuju svoja iskustva. Razvija se između 18 mjeseci i 6 godina, dok se najintenzivnije koristi između 4. i 6. godine (Gjurković, 2018). U simboličkoj igri javlja se osnovni oblik apstraktnog mišljenja, jer se dijete koristi gestama, zvukovima i objektima kako bi prikazalo druge događaje ili objekte (Duran, 2001). Roditelj može mnogo saznati samo promatrajući svoje dijete u simboličkoj igri. Dijete mu kroz igru može progovarati o doživljajima dana i problematikama koje ga muče te o intenzitetu kojim doživljava pojedine događaje.
Igre s pravilima dijete upoznaje u već gotovom obliku i ovladava njima kao elementom kulture, no sudjeluje i u stvaranju novih igara s pravilima. Prevladavaju u razdoblju od 7 do 11 godina, a zadržavaju se čitav život. Ovdje spadaju igre kod kojih postoje unaprijed osmišljena pravila te mogu sadržavati element natjecanja. One su od velike pomoći u dječjem socio-emocionalnom razvoju, jer dijete treba naučiti prihvatiti i slijediti pravila igre te se truditi biti bolji od drugih ili od samoga sebe.
Na koji način se odgojitelj može uključiti u dječju igru? Pojedina istraživanja (Wood, McMahon i Cranstoun, 1980) prepoznaju ove uloge odgojitelja u dječjoj igri: paralelni suigrač – nije u izravnoj igrovnoj interakciji s djetetom već se igra istodobno radi pokazivanja mogućnosti uporabe sredstava za igru, suigrač – igra se ili „zamišlja” okolnosti ili aktivnosti zajedno s djetetom i neizravno sugerira pravac igranja uz zajedničku provjeru toka igre, tutor – podučava i izravno usmjerava i određuje pravac igre uz dominantnu ulogu te predstavnik realnosti – podučava i ukazuje na realnije rekonstruiranje stvarnosti u igri (Šagud, 2001). U simboličkoj igri odgojitelj može pripremati prostorno-materijalno okruženje za scenarij igre, sudjelovati, promatrati, dokumentirati, poticati te biti posrednik (Badurina, 2015). Ove uloge se međusobno nadopunjuju i potrebno je biti dobar poznavatelj djece kako bi uloga odgojitelja bila dovoljno nenametljiva, no ne i pasivna te kako bi pozitivno utjecala na kvalitetu dječje igre. To može postići samo onaj odgojitelj koji poznaje i razumije djecu te je sposoban kao prioritet postaviti dječje intencije te poštivati njihove namjere. Stoga se za stručnog odgojitelja traži da bude dobar promatrač i slušatelj djece, poznavatelj zakonitosti njihova rasta i razvoja te njihova procesa učenja, da je spreman na kompromis, fleksibilan te da ima izraženu potrebu za napredovanjem, kontinuiranim učenjem i provjeravanjem različitih modela bez unaprijed određenih odgovora.
Izvori:
- Duran, M. (2001) Dijete i igra. Zagreb: Naklada Slap.
- Badurina, P. (2015) Uloge odgojitelja u simboličkoj igri djece rane dobi. Napredak, 156 (1-2) 47-75.
- Gjurković, T. (2018) Terapija igrom. Split: Harfa.
- Došen Dobud, A. (2016) Dijete – istraživač i stvaralac. Zagreb: Alinea.
- Šagud, M. (2002). Odgajatelj u dječjoj igri, Zagreb: Školske novine.
Odgojiteljica S.Š.