Početna / Kako graditi kvalitetni i profesionalni odnos odgojitelja s roditeljem

Kako graditi kvalitetni i profesionalni odnos odgojitelja s roditeljem

Suradnja kakvu smo dosad poznavali – suradnja putem roditeljskih sastanaka, individualnih konzultacija, prigodnih ili tematskih radionica, druženja i priredbi djece omogućavala je samo jednosmjeran odnos koji je najčešće potaknut od strane ustanove prema roditeljima. Takvi oblici suradnje pokazali su da ne mogu u potpunosti i kvalitetno zadovoljiti potrebe roditelja, stoga je potrebno promišljati o novim načinima uspostavljanja kvalitetnijih donosa. Cilj roditelja i odgojitelja je da posredno ili neposredno utječu na unapređivanje kvalitete života djeteta u obitelji i instituciji te postizanje kontinuiteta u odgoju kako bismo potaknuli djetetov cjelokupni razvoj. Djetetu treba omogućiti razvoj u sredini u kojoj će se osjećati prihvaćeno, voljeno, sigurno, zadovoljno i sretno.

Roditelj je prva osoba s kojom se dijete susreće u životu i on igra najveću ulogu u životu djeteta. Roditelji su osobe koje djetetu osiguravaju osnovnu skrb i zaštitu, zadovoljenje potreba, pomoć, podršku te vođenje kroz život. Obitelj je središte djetetova života i njegov prvi učitelj. Suvremena obitelj ne može sama podizati i odgajati dijete. Potrebna joj je potpora, briga i snaga šire društvene zajednice. Jedno od prvih djetetovih socijalnih okruženja jest predškolska ustanova.

Predškolska ustanova ili dječji vrtić je ustanova za odgoj i obrazovanje djece najranije dobi koja služi kao prijelaz od obitelji do početka formalnog školovanja. Tu se djecu podučava da razviju osnovne vještine i znanja kroz kreativnu igru i socijalne interakcije. Djetetov boravak u vrtiću može donijeti samo dobro za njegov razvoj, a tamo se za njega brinu osobe koje su školovane da djecu socijaliziraju i pomognu im u njihovu razvoju. Odgojitelji su stručne osobe koje sudjeluju u djetetovu psihomotoričkom razvoju kao inicijatori i regulatori.

Preduvjet od kojeg treba početi jest stvaranje povjerenja te uvažavanje vrijednosti svih dionika koji imaju zajednički cilj, a to je primjereno odgovoriti na individualne i razvojne potrebe djeteta i osigurati kvalitetniju podršku cjelokupnom razvoju djeteta. Da bi se moglo stvoriti povjerenje svih uključenih, oni moraju biti otvoreni za istraživanje, otkrivanje i učenje o sebi samima i u odnosu na druge dionike.

Odgojitelji i svi ostali djelatnici vrtića moraju razvijati posebnu osjetljivost za prepoznavanje specifičnih potreba roditelja. Uloga odgojitelja više nije jedina koja preuzima inicijativu pri ostvarivanju komunikacije, već je ta mogućnost ravnopravno podijeljena s roditeljima.

Odgojitelj roditelju prenosi saznanja i informacije o tome što dijete radi u predškolskoj ustanovi, o njegovim emocionalnim stanjima, ponašanju, psihofizičkim i motoričkim sposobnostima te daje roditelju naputke i savjete za daljnji rad kako bi razvoj djeteta bio što uspješniji.

Uloga roditelja u partnerskim odnosima mijenja se iz uloge pasivnog promatrača i slušatelja u aktivnu i djelotvornu ulogu ravnopravnog partnera. Roditelju se omogućuje vrijeme kad može boraviti u skupini zajedno s djetetom, daje mu se ravnopravna mogućnost u iniciranju, konstruiranju i razvijanju provedbenih aktivnosti. Roditelj u partnerskim odnosima dobiva priliku novog načina percipiranja djeteta i njegovih razvojnih mogućnosti jer roditelj uči uz dijete i o djetetu. Ovakvim cjelokupnim odnosima koji povezuju obiteljsko i institucionalno okruženje, roditelj ima mogućnost razvijanja vlastitih roditeljskih kompetencija, uočavanja, uvažavanja i praćenja mogućnosti i interesa djeteta. Usvajanjem i razvijanjem stečenih kompetencija koje pomažu u ostvarivanju kvalitetne roditeljske uloge, roditelj može biti kvalitetna podrška cjelovitom razvoju djeteta.

Uloga djeteta u partnerskim odnosima također više nije pasivna. Na dijete se prije gledalo kao na predmet praćenja, dok sada dijete postaje sudionik procesa u percipiranju, istraživanju i međusobnom učenju djeteta, roditelja i odgojitelja. Od dobre i kvalitetne suradnje ono ima najveću korist.

Otvaranjem vrata, ne samo djeci u skupini već i roditeljima, stvaraju se uvjeti za suradničko učenje i otkrivanje različitih mogućnosti svih dionika. Od roditeljskih sastanaka dolazi se do diskusijskih grupa, od individualnih konzultacija do zajedničkih refleksija u kojima i dijete preuzima dio aktivne uloge. Shvaćanje važnosti i isprepletenosti međusobnih kompetencija svih dionika, ali i međusobnih očekivanja jedino može dovesti do zajedničkog postignuća.

Odgojiteljice D.L. i S.G.