Dogodi se trenutak kada naš kist više nije samo sredstvo za slikanje. On je put boje, koja iz dječje nutrine prolazi kroza nj i ostavlja pečat važniji od traga običnog otiska kista.

„Svako dijete ima predispoziciju za kreativno likovno izražavanje, bez obzira na psihofizičke različitosti, no potrebno ju je otkrivati, poticati i razvijati pa prema tome odgojitelji uz roditelje, učitelje i pedagoge imaju važnu ulogu u tome procesu.

Vrijednost kod likovnog izražavanja djece nije u tome da znaju nešto naslikati ili nacrtati tako da to bude prepoznatljivo, već je važno da ono primjećuje, pronalazi i otkriva svijet koji ga okružuje. Da bi se dijete moglo likovno izraziti, potrebni su određeni materijali i tehnike koje omogućuju slobodno izražavanje u skladu s dobi, karakterom i sklonostima djeteta“ (Šarić: Slikarske tehnike u dječjem likovnom radu).

Potičući entuzijazam i interes za istraživanje bojom, odgojitelj pruža mogućnost spontanog likovnog izričaja. Tako potaknuto dijete izuzetno  je motivirano za stvaranje i izražavanje. Samim time što nije sputano ili ciljano usmjereno rezultatu rada postaje originalno, stvara svoj osobni likovni jezik koji s vremenom (ukoliko se potiče) može postati prepoznatljiv. Izbjegavajući redukcionizam, odgojitelj i roditelj otvara vrata dječjem unutarnjem kreativnom impulsu koji pak pokreće i oslobađa stvaralačke sposobnosti.

Promatram djecu. Na njihovim licima opažam mir. Opušteni su kada stvaraju svoja mala umjetnička djela od novih materijala,  ali i položaja kojeg mogu odabrati prilikom stvaranja istog – na drugačiji način.

Tada zelena (boja) postaje nevidljiva rukavica kralja, a otopljena ledena ružičasta riše laticu koja se rastvara na plavoj kapljici rasprsnutih pigmenata papira koji se šire, miješaju i stvaraju opet nešto novo. Slikanje tada postaje novo stvaranje istog stvaratelja. Djeteta.

Kada ugasimo svjetlo i promatramo zalazak sunca na prozoru, slušamo tišinu trenutka i putujemo oblacima. Pitam ih: „ Draga moja dječice. Gdje bi u ovaj čas da možete,  na oblaku kojeg ste rukama obuhvatili, otputovali?“ I srce je moje radosno kada Filip reče: „ U Petrinju i Sisak, da pomognem ljudima koji su ostali bez kuće radi potresa!“ Tada se i moje srce „potrese“ od radosti što imam priliku biti ovdje i diviti se onom što čujem.

Svoje misli potom  selimo na veliko „platno“ na zidu i maštamo bojom….tada kist više nije samo sredstvo za slikanje. On je put boje,  koja iz dječje nutrine prolazi kroza nj i ostavlja trag važniji od običnog otiska kista.

Ponekad naše slike mirišu na ruže, mekane su od pahuljaste podloge na koju kapaljkama dodajemo nijanse boje i mirisa koje procvatu od žara umjetnika – djeteta koje stvara.