13. prosinca slavimo Svetu Luciju i na taj dan se tradicionalno sije pšenica. Pšenica simbolizira život i obnovu, a Sv.Lucija je zaštitnica očiju.

Kao i svaka bajka, i ova počinje jednom davno, jako davno… U jednoj zemlji živjela je mlada djevojka.

Zvala se Lucija i voljela je provoditi dane uz jezero tiho slušajući  životinje i zvukove vode. Labudovi su je poznavali i voljeli te bi se redovito hranili iz njezine ruke za vrijeme zime, a majka sokolica pozdravljala ju je glasnim krikom leteći visoko u nebo.

Lucija je bila djevojka poput svih drugih, voljela je provoditi vrijeme u šumi, u igri s prijateljima, voljela je peći kolače sa svojom majkom… U srcu je osjećala sreću i zahvalnost što ima dobru obitelj i mnogo prijatelja, no jedno joj je nedostajalo. Silno je željela vidjeti svojim očima. Lucija je bila slijepa djevojka, i od rođenja je naučila slušati ušima, vidjeti rukama i osjećati srcem…

Jednoga je dana, nakon duge šetnje šumom, umorna sjela pod stablo oraha i zaspala. Usnula je neke davne i daleke krajeve, vitezove, palače, jednoroga… i u njezinom su snu njezine oči vidjele jasno i britko poput tisuća upaljenih svijeća. Iz dvorca u njezinom snu izašla je dobra vila i rekla joj da će svjetlo iz njezina dobrog srca doprijeti do njezinih očiju i ona će moći vidjeti. Lucija se uznemirena probudi i drhtavim hodom od uzbuđenja pođe kući jer je već pao mrak. Bila je to najtamnija noć u godini i Lucija je mogla osjetiti miris vlažne trave netom po zalasku sunca. Odjednom, čuje neku staricu koja na putu do grada traži pomoć. Lucija dotrči do starice i upita kako bi joj mogla pomoći. Starica je tražila put do kuće, i Lucija je primi pod ruku i njih dvije krenuše zajedno. Dugo su tako hodale, i na uzbrdici blizu grada zaustavi ih dječak moleći nešto hrane. I Lucija je bila gladna, no bez razmišljanja posegne rukom u džep pregače te ponudi dječaku jabuku. Bila je sretna što mu je mogla pomoći.  Gotovo da su stigle do kuće, kada preko puta ceste začuju čovjeka koji moli za pomoć jer su ga opljačkali razbojnici i oteli mu odjeću….Lucija bez razmišljanja skine svoj najdraži šal kojeg joj je isplela njezina baka, i ponudi čovjeku da se ogrne njime.

Upita zatim staricu gdje su, da li su blizu, i ona joj odgovori: “Da, stigla si. Pogledaj gore u mjesec na nebu, i sve ćeš znati.”. Lucija podigne pogled i ugleda pun mjesec vlastitim očima. Odmah shvati da je starica kraj nje dobra vila iz njezina sna. Zlatno svjetlo iz dobrog Lucijinog srca toliko je raslo da je moralo pronaći novi dom,  njezine oči.  Lucija je prepuna radosti otrčala kući podijeliti sreću sa svojom majkom…I ako se ništa nije promijenilo, ona i danas hoda svijetom šireći  dobrotu i svjetlost svoga puta.

Nakon sažeto ispričane priče djeca su u životno – praktičnoj aktivnosti sijala pšenicu. Znatiželja je pobudila mnoga pitanja: „Teta kad bude pšenica zrasla, kak bude velika?“  do ideje da se „z malim kombajnom treba kombajnirati.“