Svakodnevno pokušavamo odgonetnuti što se događa u umu drugih ljudi. Pitamo se što je druga osoba željela postići određenim ponašanjem, što je zapravo mislila kada je nešto rekla, govori li istinu, šali li se, zašto se osjeća na određen način… Upravo tu sposobnost pripisivanja niza mentalnih stanja (namjera, želja, vjerovanja, emocija…) sebi i drugima te upotrebe tih informacija u objašnjavanju i predviđanju ponašanja nazivamo teorijom uma. Za većinu odraslih osoba to je proces koji se uglavnom odvija automatski i nesvjesno.
Teorija uma najintenzivnije se razvija u dojenačkoj i predškolskoj dobi kad se kod djece javlja niz ponašanja i sposobnosti koje upućuju na razvoj shvaćanja da su ljudska bića posebna, kao i spoznaje da ljudi imaju um i različita neopažljiva mentalna stanja. Već se kod novorođenčadi zamjećuju neki pokazatelji prepoznavanja da su ljudska bića drugačija od predmeta i pojava kojima je dijete okruženo, dok je razvoj združene pažnje (između 6 i 12 mjeseci) potreban za predočavanje složenijih aspekata teorije uma. Krajem razdoblja dojenaštva djeca pokazuju bolje razumijevanje perceptivnih doživljaja, a u ovoj dobi također pokazuju i određeno razumijevanje mentalnog stanja želje, odnosno subjektivna stanja (dvije osobe mogu u istoj situaciji željeti različite stvari).
U predškolskoj dobi događaju se brojne prekretnice u razumijevanju mentalnih stanja i njihove uloge. U dobi od dvije godine djeca uspješno predviđaju ponašanje i emocije osobe na temelju njezine želje, dok u dobi od četiri i pet godina djeca počinju pokazivati i sve bolje razumijevanje znanja i mišljenja. Ključnom prekretnicom u razumijevanju teorije uma, koja se javlja prosječno u četvrtoj godini života (između dvije i pol i pet godina), smatra se usvajanje razumijevanja netočnih vjerovanja, odnosno sposobnost predviđanja ponašanja osobe na temelju njezina vjerovanja o stvarnosti, čak i kada ono ne odgovara trenutnoj stvarnosti koja je djetetu poznata.
U istraživanjima je utvrđen niz čimbenika povezanih s individualnim razlikama u dobi pojave i kvaliteti razumijevanja mentalnih stanja, poput jezičnih sposobnosti i izvršnih funkcija, ali i različitih okolinskih čimbenika. Bolje razumijevanje teorije uma pokazuju djeca koja imaju stariju braću i sestre, djeca s kojom roditelji više razgovaraju o mentalnim stanjima te djeca roditelja koji ih pri discipliniranju češće potiču da razmišljaju o emocijama druge osobe. Djeca koja imaju problem s teorijom uma najčešće su djeca s poremećajima iz spektra autizma, djeca s teškoćama socijalne komunikacije, poremećajem pažnje te gluha znakujuća djeca koja imaju čujuće roditelje koji ne znakuju.
Kod djece predškolske dobi bolje je razumijevanje teorije uma povezano s uspješnijom komunikacijom, više suradničkih igara pretvaranja i manje sukoba u interakcijama s prijateljima te većom omiljenošću u skupini vršnjaka. Međutim, bolje razumijevanje vlastitih i tuđih mentalnih stanja djeci omogućuje i uspješnije laganje ih čini osjetljivijima na kritike drugih ljudi. Kako bismo podržali razvoj teorije uma kod djece, potrebno je koristiti izraze koji opisuju tuđa mentalna stanja, rečenice i pitanja poput: “Vidi kako je tužan!”; “Što misliš kako se on sada osjeća?”; “Što misliš da on želi?” i sl. Također, poželjna je igra uloga jer potiče razvoj simboličkog mišljenja te razumijevanje tuđih namjera i želja. Nadalje, važno je da djeca manje gledaju televiziju. Ako dijete gleda neke dječje programe, važno je da odrasli gledaju zajedno s djetetom nastojeći istovremeno komentirati ono što se događa.
Na teoriju uma posebno utječu izvršne funkcije s kojima teorija uma ima zajedničku neuralnu osnovu: frontalni režanj. Određeni procesi izvršnih funkcija (npr. sposobnost nadgledanja vlastite aktivnosti te voljno djelovanje) nužni su za odgovarajuću samosvijest koja je preduvjet razumijevanja mentalnih stanja. Nadalje, oboje igraju značajnu ulogu u razvoju pojedinca, počevši od jednostavnih obrazaca ponašanja dojenčeta, razvoja maštovite igre i autonomije djece, sve do planiranja i organizacije karijere i obiteljskog života u ranoj odrasloj dobi.
No što su zapravo izvršne funkcije (izvršne kontrole ili kognitivne kontrole)? One podrazumijevaju sposobnosti planiranja, zadržavanja ili preusmjeravanja pažnje, upravljanje vlastitim mislima, ponašanjem i osjećajima te inhibiranje odnosno zaustavljanje ili zadržavanje nad dominantnim odgovorom kako bi pojedinac postigao određeni cilj ili odložio zadovoljavanje potreba. Izvršne funkcije kontroliraju, organiziraju i upravljaju kognitivnim aktivnostima, emocionalnim odgovorima i samim ponašanjem. Ujedno omogućuju uočavanje podražaja iz okoline, reagiranje u skladu s njima, fleksibilno mijenjanje ponašanja, predviđanja budućih ciljeva te uzimanja u obzir posljedica i reagiranja na svrsishodan način.
Počinju se intenzivnije razvijati u djetinjstvu kada su vidljive najveće promjene. Npr. reakcije dojenčadi vezane su uz sadašnjost i neposrednu okolinu dok već predškolsko dijete ima razvijene sposobnosti za razmišljanje o prošlosti i planiranju budućnosti, kao i sagledavanje različitih aspekata problema i odabir najbolje opcije. Nakon toga slijede suptilnije promjene u vidu opadanja u srednjoj i starijoj odrasloj dobi i značajnije opadanje u starosnoj dobi. Obzirom da se s izvršnim funkcijama ne rađamo, važno je da djeca razvijaju i vježbaju ove vještine eksplicitnim modeliranjem, tj. jasnim objašnjenjem i poučavanjem. Poučavanje kako se oduprijeti neprimjerenom ponašanju, a pritom prikladno odgovoriti na situacijske zahtjeve odvija se preko devet podvještina izvršnih funkcija: inhibicijska kontrola (razmisliti prije djelovanje, oduprijeti se iskušenju, kontrolirati ponašanje te potisnuti neželjene misli), radna memorija (primijeniti prošlo učenje u trenutnoj situaciji), emocionalna kontrola (kontrola misli, osjećaja i ponašnja), pažnja (sposobnost usmjeravanja misli na jednu aktivnost), radne navike (odrađivanje zadataka bez odgađanja, na vrijeme, kontinuirano i odgovorno), planiranje i određivanje prioriteta, upravljanje vremenom, kognitivna fleksibilnost (sposobnost promijeniti zadatak, prilagoditi se promjeni zahtjeva, promijeniti perspektivu, prihvatiti kompromis), metakognicija (svijest ako nešto ne znamo da postoje načini kako naučiti, sposobnost biranja strategija kojima ćemo ostvariti cilj).
Izvršne funkcije prediktori su dužeg životnog vijeka, zdravlja i kvalitete života što znači da je važno krenuti vrlo rano s učenjem ovih vještina, ali kroz igru i aktivnosti koje izazivaju radost, ponos te pružaju osjećaj socijalne uključenosti i pripadnosti te pomažu da se osjećamo zdravo.
Odgojiteljice I. J. i A.-M. N.