Početna / Uloga vršnjaka i odraslih u sukonstruiranju dječjeg znanja

Uloga vršnjaka i odraslih u sukonstruiranju dječjeg znanja

Znamo da je put razvoja kvalitete odgojno-obrazovne prakse vrtića dugotrajan i zahtjevan proces prožet izazovima, uspjesima i padovima. Kvalitetnu praksu nije moguće preslikati na drugi vrtić jer ona ovisi o stavovima i načinu razmišljanja ljudi koji u njemu rade. U tom kontekstu govorimo o vrtiću kao zajednici koja uči i pod time mislimo na stalno upoznavanje, mijenjanje i dograđivanje tih teorija, ali i izgrađivanje kvalitete prakse.

Važno obilježje vrtića kao zajednice koja uči trebalo bi biti poticanje djece i odraslih da postanu (ili ostanu) OTVORENOG UMA u okruženju koje ih ohrabruje na istraživanje i izražavanje svojih ideja, na otkrivanje drugačijih mogućnosti, drugačijeg gledanja na stvari i novo razumijevanje svijeta i sebe samih. U takvom okruženju djeca i odrasli otvoreno iznose svoje pretpostavke i postavljaju pitanja.

Vodstvo vrtića usmjereno je na razvoj odnosa i povjerenja među ljudima jer odgojno-obrazovna praksa je uvijek KOLEKTIVNO, a ne INDIVIDUALNO postignuće. Dakle, vizija razvoja vrtića ne može pripadati samo jednoj osobi bila ona ravnatelj, direktor, voditelj… Dijete uči tako da svoja znanja iz okoline aktivno izgrađuju, tj. konstruiraju, dakle ono što su prije razumjeli i znali često provjeravaju te filtriraju i odbacuju ono što za njih više nema smisla. Ovakvo tumačenje učenja temelji se na radu švicarskog psihologa Piageta koji je zapravo i utemeljitelj takvog pristupa učenju. Znači djeca informacije iz svoje okoline oblikuju i uklapaju u svoj već izgrađen koncept znanja. Nadalje, djeca svoja znanja sukonstruiraju zajedno s drugom djecom i odraslima – naravno da u procesu učenja djece važnu ulogu ima i socijalno okruženje, dakle svoja znanja konstruiraju zajedno s drugima. Teoriju o tome kako socijalno okruženje utječe na učenje djece dao je ruski psiholog Vygotsky koji učenje tumači kao dijalektički proces u kojem dijete uči zajedničkim iskustvom rješavanja problema s nekim drugim bilo da je to odrasli ili dijete različite dobi i različitih kompetencija. Druženje s kompetentnijim vršnjakom snažno potiče razvoj njegova mišljenja i time mu omogućava ulazak u tzv. „zonu sljedećeg razvoja“ koja mu omogućuje prijelaz s trenutačne razine znanja i razumijevanja, na razinu onoga što želi, tj. može naučiti razumjeti. Jer, kako ističe Vygotsky, sve ono što dijete može učiniti u suradnji s drugima, uskoro će moći činiti i samostalno. VAŽNO je da okruženje najsnažnije određuje kvalitetu njihova učenja (dakle, bogato i poticajno okruženje omogućuje djeci stupanje u interakcije s raznovrsnim sadržajima učenja kao i interakcije s djecom i odraslima.

Dijete uči čineći, a zatim raspravljajući, tj, izravnim istraživanjem svoje neposredne okoline pa se tako nastoji opremiti prostor da on svojom bogatom ponudom materijala djecu izaziva na interakciju i na raznoliku uporabu.

Karakteristike poticajnog okruženja: prostorno okruženje treba biti ugodno i što više nalikovati obiteljskom jer u njemu djeca provode velik dio svog djetinjstva. Mekani, udobni ležajevi, naslonjači, fotelje, strunjače, jastuci. Okruženje vrtića djetetu treba omogućiti i zadovoljenje potrebe za privatnošću- posebno u vrijeme prilagodbe. Vidimo različite improvizirane kućice- skrivalice izrađene od kartona, drvenih konstrukcija, tkanine. Pregrađivanje prostora unutar dnevne sobe ima prednosti, posebno jer se na taj način djeca grupiraju u manje skupine što doprinosi kvaliteti njihove komunikacije i suradnje. Na zidovima u vrtiću ne bi trebale biti šarene aplikacije, ukrasi, trodimenzionalne visibabe koje su izradili odrasli, nego izloženi dječji radovi koji imaju veliku vrijednost. Time šaljemo poruku djetetu da se njihov rad cijeni. Zatim na zidovima mogu biti i fotografije zanimljivih građevina, tornjeva, mostova, biljaka, životinja, fotografije djece, ali i njihovih roditelja (posebno u jaslicama). Zidovi služe i kao radne plohe za: interaktivne plakate na koje djeca umeću-stavljaju brojeve, slova, ali i plakate gdje su djeca nešto sama zapisivala, crtala i zajedno s odgojiteljem promišljala što bi još mogla raditi. Okruženje za učenje treba biti i multisenzoričko – poticati djecu na istraživanje i angažiranje različitih senzoričkih modaliteta (istraživanje tekstura, mirisa, zvukova, tonova, melodija i sl.).

Kako bi učenje djece mogli mi kao odgojitelji kvalitetno podržati, moramo razumjeti način na koji djeca razmišljaju. Poznati psiholog BRUNER smatra da je važno uvažavati dječju perspektivu- dakle SLUŠATI DJECU. Iz toga proizlazi da umjesto tradicionalnog poučavanja sadržajima koji su karakteristični za tradicionalan način, u vrtiću kao zajednici koja uči nastoji se poticati samoinicirano i samoorganizirano učenje djece koje im omogućuje da sve više upravljaju procesom vlastitog učenja i za njega preuzimaju odgovornost.

Dijete se može samostalno igrati, istraživati svijet oko sebe i surađivati s drugom djecom i bez sudjelovanja odgojitelja i tako dolazi do vrijednih iskustava, otkrića i uvida. Dijete već vrlo rane dobi u stanju je samo planirati i organizirati mnoge vlastite aktivnosti, njima upravljati i preko njih razvijati svoje intelektualne, socijalne, emocionalne, kreativne i druge potencijale.

Kvalitetu razmišljanja, istraživanja i učenja djece velikim dijelom određujemo i mi odgojitelji, a ne samo njihove sposobnosti ili trenutačni interesi.

Dijete ući čineći i surađujući s drugom djecom i odraslima u bogatom i raznovrsnom okruženju. Odgojitelj stvara bogato i raznoliko materijalno okruženje koje djecu potiče na raznovrsne aktivnosti i druženja s drugima. Potom djecu pozorno promatra (tu se misli na foto i videozapise), nastojeći dobro razumjeti njihove aktivnosti. U njih se uključuje kad je to potrebno i ako je moguće, to čini neizravno. Pomaže djeci u samoaktivnostima i izvršavanju poslova koje oni sami ne mogu obaviti. Pri tom odgojitelj stalno ohrabruje inicijativu djece i podržava njihovu samostalnost. Aktivnosti djece dokumentira, a dokumentacijom se koristi za osmišljavanje novih, zanimljivih iskustava, podsjećanje djece na prethodne događaje, za pribavljanje novih resursa te za profesionalnu razmjenu s drugim odgojiteljima i roditeljima djece.

 

ZAKLJUČAK: Nije važno hoće li dijete naučiti sve o vodi, vrstama stabla, godovima i slično, već hoće li imati priliku učiti kako se uspješno komunicira, argumentirano raspravlja, istražuje i razmišlja, tj. zajednički konstruira znanje.

Odgojiteljice I.Č. i M.J.